Neki veličaju moći psihoterapije, drugi pak ne veruju u njeno dejstvo. Za neke je to magičan proces promene dok je za druge gubljenje vremena. Mitovi o psihoterapiji su brojni. Najčešći mitovi sa kojima se susrećemo su: psihoterapija treba da bude laka i bezbolna, u psihoterapiji moram neprekidno da napredujem, psihoterapija treba da se tiče određenog problema, dobar prijatelj je najbolji psihoterapeut, psihoterapeuti uvek ćute i samo slušaju.
Šta je zapravo psihoterapija?
Psihoterapija je po „Psihologijski rječnik“ Zagreb, 1992.„zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom između terapeuta i pacijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, menjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom adaptacijom na okolinu, ili podsticati pozitivni razvoj ličnosti“.
Psihoterapija je „složen postupak pružanja psihološke pomoći zasnovan na određenoj teoriji i tehnici, a sastoji se u planskom i sistematskom verbalnom i neverbalnom uticaju psihoterapeuta na osobu sa problemima (pacijent, klijent), sa ciljem da je oslobodi simptoma, oduči od patološkog načina doživljavanja i nepoželjnih obrazaca ponašanja, kao i da izazove pozitivne promene u ličnosti.“ „Rečnik psihologije“, 2008.
Odgovornost u psihoterapiji
Možemo videti da odgovornost u terapiji nije isključivo na terapeutu. Klijent je glavni akter svoje psihoterapije i kao takav snosi veliki deo odgovornosti za promenu. Terapeut i klijent zajedno formulišu problem na kome bi želeli da rade kao i ciljeve psihoterapije. Zato psihoterapija ne može biti mističan proces pomene već mukotrpan rad na sebi. Sa druge strane pozicija terapeuta veoma je specifična i ne može se zameniti niti porediti ni sa jednom drugom.
Mitovi o psihoterapiji i kako ih demistifikovati
Terapeut nam nije ni roditelj, ni drug ni poznanik…Terapeut je stručno lice koje na osnovu svog znanja i iskustva formira hipoteze o problemu koji klijent ima. Kroz rad sa klijentom ih testira, validira ili odbacuje i na taj način vodi klijenta kroz terapiju. Terapeutova pozicija je specifična i zbog toga što ni na koji način ne sudi o osobi koja je došla na terapiju već se jednostavno trudi da razume i objasni klijentovo ponašanje i negova osećanja.
Klijent stoga može biti rasterećen i ne mora brinuti šta će terapeut misliti o njemu. Da li odobrava njegove postupke, da li bi svojim rečima mogao da uvredi ili povredi terapeuta? U zavisnosti od toga koliko je klijent spreman da radi na svom problemu ili ciljievima, psihoterapijski proces može biti uspešniji ili manje upešan, brži ili sporiji.
Važno je znati da se u toku svakog terapijskog procesa javljaju i otpori ka promeni bez obzira koliko je ona željena. Sa jedne strane klijent želi da se promeni ali se i plaši novina koje promena nosi. Sa druge strane od datog problema ili ponašanja verovatno je imao i određenu dobit, kojeg često ni sam nije svestan. Cilj klijenta i terapeuta jeste da ove otpore zajedno savladaju.
Šta uraditi kada imamo problem u komunikaciji sa terapeutom?
Ukoliko nam se ne dopada nešto što je terapeut uradio, ukoliko se ne slažemo sa nečim što je rekao ili njegove reči u nama pobuđuju jaka osećanja najbolje bi bilo da o tome otvoreno porazgovaramo sa svojim terapeutom. Svaki terapeut trebalo bi da ohrabri svoje klijente da mogu otvoreno da razgovaraju o onome što im u terapiji smeta, bez straha da će ih terapeut odbaciti, da će se naljutiti, uvrediti ili prekinuti saradnju.
Takvo ponašanje ne bi bilo profesionalno u terapiji. Svaki terapeut svestan je da se u toku terapije neizbežno javljaju otpori kod klijenata upravo zbog toga što je proces promene težak. Zato se ne treba plašiti da sa terapeutom podelimo svoja osećanja i teškoće vezane za terapiju.
Autor: Marija Manojlović, psiholog i REBT savetnik
Sa željom da Vam ponudimo saznanja koja će Vam olakšati život i poboljšati kvalitet života, pozivamo Vas da se prijavite na psihoterapijske seanse koje se održavaju u prostorijama Psihološkog savetovališta Centar u Beogradu ili online putem Skype-a ili Viber-a.
Prijavi se