Kako će mališani reagovati na nasilje, siromaštvo, proteste, loše vesti, zavisi najpre od roditelja. Ružne scene su svuda oko nas.
Da li se sećate Malale Jusufzai?
Imala ja 17 godina kad je 2014. primila Nobelovu nagradu za mir, kao najmlađa dobitnica u istoriji ovog prestižnog priznanja. Sa svega 11 godina kad je u rodnom gradu u Pakistanu, pod talibanskom upravom, pokrenula blog na lokalnoj stanici Bi-Bi-Sija. Zahtevala je da se i devojčicama omogući pravo na dalje školovanje. Nastupala je u ime svojih drugarica, vršnjakinja i zemljakinja i imala podršku porodice. Međutim, izazvala je gnev talibana, i jedan od njih je 2012. u nju pucao, u glavu, dok se vozila autobusom u školu. Preživela je, prebačena je u bolnicu u Englesku, i posle dugotrajnog lečenja tamo i ostala, nastavljajući svoju borbu.
A znate li ko je Om Prakaš Gurjar iz Radžastana, Indija?
Sa 14 godina je dobio Dečju međunarodnu nagradu za mir. Imao je pet godina kad je oduzet roditeljima i odveden na prisilan rad u poljima. Posle tri godine spasli su ga aktivisti jedne tamošnje nevladine organizacije. Čim se oporavio, Om Prakaš je i sam postao društveno angažovan. Pomagao je u izgradnji ‚‚Sela koja su prijatelj deci“. To je mesto gde nije dozvoljeno da deca rade, i osnovao i mrežu koja deci obezbeđuje potvrdu o rođenju kao neku vrstu zaštite od eksploatacije. Taj papir im pomaže da ne postanu žrtva ropstva, trafikinga, prisilnih brakova ili regrutovanja u dečije trupe.
Da li ste čuli za Amerikanku Rejčel Bekvist?
Imala je devet godina kad je u jednoj televizijskoj emisiji saznala da svakoga dana u Africi umre 4.500 dece jer, u nedostatku čiste vode, piju iz prljavih bara. Odlučila je da to promeni, i uz majčinu pomoć otvorila svoju stranicu na sajtu dobrotvorne organizacije. Molila je sve koji je poznaju da umesto rođendanskih poklona njoj namenjenih daju novčani prilog afričkoj deci. Na računu se našlo 220 dolara…a onda je Rejčej poginula u saobraćajnoj nesreći. Nakon toga se na račun slivalo sve više i više para. Ukupno 1.200.000 dolara, dovoljno da se spase šezdest hiljada žedne afričke dece.
Zašto bismo baš sada pomislili na ovo troje stranaca?
Jedan je razlog zato što će 20. novembra biti po 30. put proslavljen Svetski dan deteta. Obeleženo je trideset godina otkako je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila konvenciju o pravima deteta. Drugi razlog je što pune tri decenije nakon usvajanja Konvecije se mališani širom sveta i dalje suočavaju sa pretnjama koja ugrožavaju njihovu bezbednost, zdravlje i bezbrižnost. Više od 260 miliona dece ne ide u školu, 650 miliona devojčica udato je pre punoletstva. Gotovo pet i po miliona mališana u toku jedne godine umre od neizlečivih bolesti pre svog petog rođendana.
Treći razlog su sve one ružne scene i užasavajuće vesti iz novina, o stvarima koje se dešavaju tu oko nas, u Srbiji. Reč je o bebama koje su ubili roditelji ili staratelji, o otetim, pretučenim i silovanim devojčicama i dečacima, o deci koja zarađuju za život na ulici, o tinejdžerima koji su sebi ili drugima oduzeli život. Uprkos tome što smatramo da imamo dobro uređeno društvo, stroge zakone i sve vrste pomoći i zaštite dece.
Ružne scene
Pored svih napora ne možemo sasvim zaštiti najmlađe od neželjenog uticaja okruženja, bilo da je u pitanju nešto što ih lično pogađa, ili nešto o čemu su samo slušali. Suočavanje sa surovom realnošću za mališane počinje u sopstvenoj kući, u vrtiću, u školi, na ulici, u medijima…Roditeljske rasprave, nasilništvo vršnjaka, svađe u prevozu, psovke i tuče na televizijskim ekranima, prosjaci ispred zgrade…To su samo su neke od uznemirujućih scena koje mališani svakodnevno gledaju. Deca pokušavaju da razumeju šta se to dešava, zašto, i kako će na njih da utiče?
Neki roditelji i nastavnici otvoreno s njima o tome govore, neki izbegavaju ružne scene i teme, a ima ima ih i koji sve okreću na šalu, ne dajući pravi odgovor. I deca različito reaguju. Neka jednostavno tome ne pridaju značaj. Druga stalno zapitkuju, neka se u strahu povuku u svoj svet, a retka – poput Malale, Rejčel i Oma Prakaša – odluče da nešto preduzmu.
Kroz odnose s drugima, dete postepeno shvata šta je društveno poželjno, šta nije, i na koji način se ponašati.
Od same prirode negativnog događaja, uzrasta deteta, a najpre od njegove zrelosti da shvati da se nešto neprijatno događa zavisi i način na koji ga pripremiti i saopštiti mu šta se desilo. Uznemirujući sadržaji i rižne scene se nalaze svuda oko nas.
Dete često ne razume reči i razloge. Međutim, razume ponašanje odraslih, recimo vidi da je majka tužna, da plače, i to ga uznemirava. U suštini, nije najvažniji sam događaj, već naša reakcija na njega, a dete podražava ponašanje najbližih. Spremnost deteta da se suoči sa stresnim događajima u porodici najviše zavisiti od spremnosti roditelja da prevaziđu takve situacije. Oni, međutim, najčešće preuveličavaju negativne ishode i potcenjuju sopstvene sposobnosti da se nose sa njima – primećuje naša sagovornica.
Snaga uzora
U suštini, deca postaju spremna da se suoče s neprijatnim situacijama u porodici, kao što su razvod, gubitak posla i finansijska nesigurnost, sukobi s komšijama ili nerazumevanje sredine. Pomaže da roditelji ne preuveličavaju negativne posledice toga i otvoreno razgovaraju s detetom.
-Na isti način se detetu mogu objasniti i neprijatne scene izvan porodice, u društvu (protesti, blokade u saobraćaju) i medijima (nasilje, erotika, političke debate…). Iskren razgovor može da ublaži posledice takvih događaja ukoliko roditelji, odnosno vaspitači na katastrofiziraju dodatno, ne razmišljaju u crno-belim kategorijama. Ukoliko ne pokušavaju da etiketiraju sebe i druge, već su u stanju da sagledaju događaj realistično, sa svim dobrim i lošim stranama – navodi Irena Verner.
Naša sagovornica ističe da dete uči iz vaših postupaka mnogo više nego iz vaših reči. Ukoliko su oni u suprotnosti, uvek će više verovati onome što radite nego onome što govorite. Zato je biti dobar model svom detetu verovatno najdelotvorniji ali i najzahtevniji zadatak roditelja.
Upitajmo se sada, da li bi Malala podigla svoj glas da nije za uzor imala oca, učitelja, koji je bio veliki zagovornik prava sve dece na školovanje. Da li bi Rejčel sprovela u delo svoji plemenitu ideju da je u tome nije podržavala majka? Da li bi Om Prakaš postao borac za prava dece da nije na sopstvenoj koži iskusio nepravdu od koje su ga spasli aktivisti među kojima je kasnije odrastao?
Dete u debati
Ono se tako osnažuje i razvija se njegova odgovornost, međutim i ta odluka i izbor treba da budu odgovarajuće uzrastu i zrelosti deteta. Tretiranje dece kao sebi jednakih šteti njihovom razvoju, isto kao i postavljanje dece iznad roditelja. Pokažite svojoj deci da cenite i uvažavate njihovo mišljenje, ali im jasno stavite do znanja da ste vi roditelj. Uspostavite porodičnu hijerarhiju koja deci pruža mogućnost da poslušaju ono što roditelji traže od njih čak i kad to ne žele.
Nema dečjeg rada ali ima ranih brakova
Srbija je jedna od 12 zemalja, od ukupno 131 analizirane, koje su od Američkog ministarstva za rad dobile ocenu ,,značajan napredak“ u sankcionisanju dečjeg rada. Ovim možemo biti zadovoljni, ali pred nama su i dalji izazovi. U Zakonu o pravima i zaštitiniku prava deteta, koji je u proceduri, jedno od značajnijih pitanja se odnosi na decu počinioce krivična dela koja imaju psihičkih problema. U našoj zemlji nema institucije u kojoj bi se lečila ta deca, odnosno medicinskih mera koje bi se primenile. Takođe, u Srbiji još postoji problem ranih brakova i rane trudnoće, uglavnom romske populacije, koji su glavni razlog prekinutog detinjstva.
Šta kada Internet izluđuje roditelje?
Šta da preduzmu roditelji ukoliko im se ne dopadaju aktivnosti u koje se njihovo dete uključilo na društvenim mrežama ili u društvu ili ružne scene kojima prisustvuju?
-Po nekim istraživanjima, potrebna su samo tri ,,klika“ da bi se došlo do neke ružne scene ili neprimerenog sadržaja na internetu. Prevencija je, naravno, najbolja, ali ukoliko i pored mera zaštite dete dođe u kontakt s njima, bilo bi dobro ne praviti veliku tenziju oko toga. Takođe, i ne pridavati značaj takvom sadržaju svojim ponašanjem. I nedostatak komunikacije može uticati da se dete uključi u aktivnosti koje roditelji smatraju rizičnim, ekstremnim, neprimernim. Važno je objasniti detetu zbog čega se ne slažu sa njegovim izborom, i saslušati razloge njegovog izbora – kaže psiholog.
Autor: Irena Werner, master psiholog i REBT psihoterapeut, razgovor vodila Aleksandra Mijalković za Politika Magazin
Sa željom da Vam ponudimo saznanja koja će Vam olakšati život i poboljšati kvalitet života, pozivamo Vas na naše programe edukacije koji se održavaju u prostorijama Psihološkog savetovališta Centar u Beogradu ili online putem Skype-a ili Viber-a.
Prijavi se