Gotovo svi želimo da budemo voljeni, prihvaćeni i emocionalno povezani sa drugom osobom. Ipak, postoji zanimljiv psihološki paradoks: neki ljudi intenzivno tragaju za ljubavlju, ali kada se pojavi mogućnost stvarne bliskosti, počinju da se povlače.
U početku odnosa mogu biti izuzetno zainteresovani, pažljivi i posvećeni. Međutim, kada odnos postane ozbiljniji, njihovo ponašanje se menja. Postaju distancirani, pronalaze razloge za nezadovoljstvo ili počinju da preispituju svoja osećanja.
Zašto se to dešava?
Strah od bliskosti nije isto što i odsustvo ljubavi
Često pretpostavljamo da osoba koja izbegava emocionalnu bliskost jednostavno nije dovoljno zainteresovana.
Međutim, ljudsko ponašanje je složenije.
Neki ljudi istovremeno osećaju potrebu za povezivanjem i strah od emocionalne ranjivosti. Žele partnera, ali ih mogućnost da postanu zavisni od nečije pažnje, podrške ili ljubavi čini nesigurnim.
Za njih bliskost može predstavljati gubitak kontrole.
Što im je neko važniji, to mogućnost odbacivanja postaje emocionalno značajnija.
Kada nezavisnost postane odbrambeni mehanizam
Samostalnost je važna osobina emocionalno zrele osobe.
Međutim, postoji razlika između zdrave nezavisnosti i potrebe da nikada nikome ne budemo potrebni.
Osobe koje su naučile da se oslanjaju isključivo na sebe ponekad doživljavaju emocionalnu bliskost kao pretnju sopstvenoj autonomiji.
Mogu govoriti da im je sloboda najvažnija, da ne vole obaveze ili da im je potrebno mnogo prostora.
Takve potrebe same po sebi nisu problematične.
Problem nastaje kada potreba za distancom postane način izbegavanja svake dublje emocionalne povezanosti.
Zašto se neki ljudi povlače baš kada odnos postane lep?
U početnoj fazi upoznavanja postoji određena emocionalna sigurnost: odnos još nije dovoljno razvijen da bi eventualni gubitak bio posebno bolan.
Međutim, kako raste bliskost, raste i emocionalni značaj partnera.
Za osobu koja se plaši ranjivosti to može aktivirati unutrašnji konflikt.
Jedan deo nje želi da se prepusti odnosu, dok drugi pokušava da je zaštiti od mogućeg razočaranja.
Povlačenje tada može predstavljati pokušaj uspostavljanja emocionalne kontrole.
Ipak, važno je naglasiti da distanciranje ne mora uvek biti posledica straha. Ponekad jednostavno znači da osoba nije dovoljno zainteresovana ili ne želi isti tip odnosa.
Može li ljubav opstati bez emocionalne otvorenosti?
Dugoročna stabilnost partnerskog odnosa ne zavisi samo od privlačnosti, zajedničkih interesovanja ili intenziteta osećanja.
Važna je i sposobnost partnera da razgovaraju o svojim potrebama, nesigurnostima i očekivanjima.
Emocionalna bliskost podrazumeva spremnost da drugoj osobi pokažemo i one delove sebe koje inače pokušavamo da sakrijemo.
To ne znači odricanje od individualnosti.
Naprotiv, kvalitetan odnos omogućava da istovremeno budemo samostalni i povezani.
Da li možemo pomoći partneru koji se plaši bliskosti?
Razumevanje partnerovih strahova može doprineti kvalitetnijoj komunikaciji, ali ne može zameniti njegovu ličnu odgovornost.
Nije dovoljno da jedna osoba neprestano pokazuje strpljenje, dok druga izbegava svaki pokušaj emocionalnog približavanja.
Promena je moguća kada osoba prepozna sopstveni obrazac ponašanja i želi da ga menja.
U suprotnom, odnos može postati iscrpljujući ciklus približavanja i udaljavanja.
Zaključak: Ljubav zahteva i hrabrost
Za stvarnu bliskost nije dovoljno samo želeti nekoga.
Potrebna je i spremnost da budemo viđeni, upoznati i prihvaćeni onakvi kakvi jesmo.
Ponekad najveća prepreka ljubavi nije nedostatak odgovarajućeg partnera, već strah od onoga što nam istinska bliskost može doneti.
Jer emocionalna zrelost ne znači da nam niko nije potreban. Ona podrazumeva sposobnost da budemo bliski sa nekim, a da pritom ne izgubimo sebe.
Razumevanje emocionalnih obrazaca može nam pomoći da gradimo stabilnije, iskrenije i kvalitetnije partnerske odnose.
